Enea Hotić u gradu Jajcu: o Milim Duelima, o pisanju i o privatnom životu! (FOTO)

Još prije dva mjeseca, upoznali smo se sa prvim članom žirija, Eneom Hotić. Riječ je o banjalučkoj profesorici srpskog jezika i književnosti koja već dugi niz godina uspješno piše poeziju. Vjetar u leđa je svakako bila pobjeda u drugoj sezoni Milih Duela, u kojima je već od starta po ukupnom broju glasova važila za favorita. Eneu sam imao priliku upoznati još, sada već poprilično davne, 2013. godine, na promociji svoje knjige “Pjesnikove Bjeline”, u gradu Jajcu. Fascinirao me način na koji se predstavlja i prikazuje ljudima. Sjaj u njenom oku je rekao da je zaista narod izabrao najmilijeg autora te godine. Nekoliko godina poslije, ona je razvijala svoj talent i od sebe načinila uglednu i respektabilnu autoricu. Donosim vam razgovor sa njom…

ee profil
Enea Hotić, članica žirija Mili Dueli 2017

O Milim Duelima: Tu sam stekla prave prijatelje!

Dobro nam došla, Enea! Od zadnjeg oglašavanja u Milim Duelima (Finale, septembar 2015.) je prošlo dosta vremena. Da li su Vam prošlog ljeta nedostajali Mili Dueli?
Hvala, sve što je u vezi sa ovim takmičenjem me zanima, pa otuda je suvišno i pitati da li su mi Mili Dueli nedostajali. Kada iza jednog takvog takmičenja stekneš prave prijatelje, baš kao što sam to ja, onda bih da to takmičenje ima kontinuitet i da drugima pruži priliku da se druže kroz poeziju.

Šta je, po Vašem mišljenju, obilježilo prethodnu sezonu Milih Duela?
– Druženje nas u žiriju i stalni kontakt je nešto što je obilježilo prethodnu sezoni baš kao i brojnost učesnika!

Dok ste žirirali pjesme, na šta ste dosad posebno obraćali pažnju?
– Posebno sam obraćala pažnju na to da li pjesnik „plovi“ riječima kroz pjesmu, dakle, svako nepoetično spoticanje, u smislu i forme i značenja, odvraćalo me od pjesme koju bih čitala ili, ako se radilo o lakoći u izrazu, nepatvorenim emocijama koje nisu naštimane, to me dodatno privlačilo da pjesmu pažljivije čitam.

Spremate li nešto novo za ovu sezonu ili ćete ostati dosljedni Vašim ranijim oblikom komentarisanja pjesama?
– Ništa ne spremam, prepustiću se čitanju poezije.

U ovoj sezoni, dueli će brojati mnogo više učesnika od proteklih godina, te će se pjesme na jedinstven način upoređivati i bodovati. Da li je lako ocijenjivati pjesme i hoće li biti lako poredati pjesme po ljepoti u svakom duelu? Profesorica ste i kad to uporedite sa ocjenjivanjem pismenih vježbi, da li tu ima sličnosti?
– Književnost nije matematika da imate tačan rezultat i to je to, svako od nas u žiriju ima svoje afinitete i rangiranja.


Koja je najveća čar Milih Duela?
– Najveća čar Milih Duela je upravo, kako naslov kaže, biranje najmilijeg pjesnika ili pjesnikinje, ne najboljeg ili najgoreg, već najmilijeg. Prepoznati to danas je prilično složen zadatak, ali oplemenjuje.

Pobijedili ste u drugoj sezoni ovog takmičenja sa „Jednostavnom pjesmom“. Kako biste ukratko opisali svoje učešće i pobjedu? Da li je baš ova pjesma, na neki način, obilježila Vaše stvaralaštvo kao književnice?
– Ja sam se u zadnji čas prijavila na nagovor prijatelja iz Stihovnice, a u vrtlogu svega što mi se tad dešavalo, mogu slobodno reći da su me Mili Dueli rehabilitovali. Tako je bilo i sa prošlom sezonom kada sam bila u žiriju. „Jednostavna pjesma“ je postala moj zaštitni znak jer je i nastala noć pred finale.

 

DSC08113.jpg
Dobitnica priznanja “Najmiliji pjesnik regiona 2013. godine” sa rekordnim brojem glasova.

O pisanju: Zagovornik sam stalnog čitanja!

Nevezano za tematiku, sve pjesme sa umjetničkim crtama su vrijedne. Međutim, kada biste birali, da li više volite čitati ljubavnu poeziju ili Vas više interesuju pjesme socijalne i/ili nekih drugih tematika, šta biste odabrali?
– Volim dobru poeziju. Poeziju koja ne koketira sa čitaocima ispraznim „učenim“ riječima, već iskrenu poeziju pa ma o kojoj vrsti lirske pjesme se radilo.

Po Vašem mišljenju, šta je najveći neprijatelj rađanju dobre pjesme?
– Najveći neprijatelj je kada se pokušava po svaku cijenu napisati pjesma a nema se baš inspiracije ili kada se robuje formi.

Vaše mišljenje o pisanju u slobodnom stihu i pisanju u rimama? Da li se može kombinovati oboje?
– Mislim da se može kombinovati, ne bih precijenila niti potcijenila ni rimu ni slobodan stih, kako ko osjeća, neka i piše.

Šta je prevaziđeno u poeziji? Da li je potrebno donijeti nešto novo ili je bolje oslanjati se na pjesme naših balkanskih velikana?
– Svakako je dobro osloniti se na našu bogatu tradiciju jer iz toga učimo, ali ne preslikavanjem, već traženjem sebe i svog stila pisanja.

Da li se može sopstveni stil narušiti ukoliko previše čitamo druga djela?
– Ja sam zagovornik stalnog čitanja i nema mi lijeka! 

 

jajce eenee
MAJ 2017: U parku grada Jajca

Da li se zaista rađamo sa talentom za pisanje ili je to stvar učenja?
– Rađamo se talentovani za mnoge stvari, no, svi će reći, pa i ja, da je rad, neprekidni rad, jedini pravi put.


O privatnom životu: Da nisam profesorica, bila bih glumica!

Da li je teško biti Enea?
– Drugo ništa i ne mogu biti, pa prihvatam od Boga svoju sudbinu, dao mi je koliko mogu da ponesem  i zato nastojim da slavim Život. Svjedočim, baš kao i ostali ljudi, najvećem mogućem čudu u Vaseljeni, a to je čudo Života i to svojim postojanjem i naravno, kroz postojanje svih dragih i voljenih ljudi oko mene potvrđujem.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
– Moj najveći uspjeh je što sam majka sina Alekse.

e prof
Profesorica kojoj je neostvareni san ostao biti glumica.


Šta za Vas predstavlja Banja Luka?
– Moj grad predstavlja podsjetnik na sve članove moje porodice koji su stasavali u njemu, predstavlja smiraj, ali i nemir.

Bez čijeg prisustva u njemu, Vaš život ne bi imao smisla?
– Porodica daje smisao mom životu u Banjaluci, ali toliko sam ponosna na svoje prijateljice i prijatelje koji kao bedemi stoje uz mene i kada mi je teško, ali i kada sam uspješna. Tako da bez njih ne bi bilo smisla živjeti u ovom gradu.

Pored školskog gradiva, šta najviše učite svoje đake?
– Učim ih čaroliji Ljubavi, Dobrote, Vjere i Znanja.

Šta je u Vašem životu Plava zvezda?
– Ako mislite na Dramski studio koji vodim u okrilju svoje škole, moram reći da je to moje utočište od ustaljenih i pomalo dosadnih stvari koje se traže od nas nastavnika. Sa članovima Plave zvezde ja dosežem svoje plave zvezde  kroz brojne scenarije koje pišem, te nastupe sa djecom. To me ispunjava i čini boljom osobom.

ee podrska
Naša članica žirija je velika podrška mladim umjetnicima u Banja Luci. 


Da niste profesorica u školi, šta biste možda bili?
– Bila bih glumica, sigurno. To mi je neostvaren san.

Koja je Vaša definicija tuge?
– Nikada je nisam definisala. Čini mi se da ona ne trpi definisanje, baš kao ni sreća. U jako tužnim situacijama nalazila sam tragove sreće, to mi je bilo otkrovenje.

Pišete i crtice, vrlo uspješno. Jesu li one čista autobiografija ili?
– Jesu, crtice su čista autobiografija.

Da li je danas više muškaraca ili žena koje znate, a koji su se usudili da pišu i javno objavljuju? Kroz našu balkansku historiju književnosti, nekako se više provlače muška imena. Zbog čega muškarci danas pišu manje, odnosno žene pišu više? Da li je to zapravo tako?
– Nisam nikad shvatala podjelu na žensku i mušku poeziju, jer to mi se čini suvišnim. Postoji dobra i loša poezija, ona koja vam se sviđa ili ne sviđa.

 

e
NOVI SAD 2017. /Ekskurzija sa đacima. 


Kako su Vaši roditelji reagovali na Vašu želju da se bavite pisanjem? Da li postoji neko ko Vas je osporavao?
– Oca sam izgubila kada sam imala četiri godine, nažalost, poginuo je u saobraćajnoj nesreći i time se jedno srećno razdoblje koje je obilježilo našu porodicu, završilo.  Otac je bio arhitekta i umjetnik (slikao je i pisao), prekrasno je svirao gitaru i kada je on bio u kući, ništa se nije smjelo raditi. Bilo je važno da smo zajedno. Majka je mene i sestru odgajala vrlo strogo, sve obaveze su se morale završiti na vrijeme. Imala je izražen osjećaj za lijepo. Mislim da me moji roditelji podržavaju u pisanju upravo kroz sjećanja koja su mi ostavili, ali i genetsku predispoziciju i vaspitavanje da se stalno obrazujem i izgrađujem. Neki me osporavaju, mora i toga biti, no, ne obazirem se previše, kako bih znala da sam na pravom putu da nema onih koji bi da me „prekroje“.

Da li biste mogli pročitati javno sve što ste do sada napisali ili postoje rečenice koje čuvate za sebe? Jeste li se ikada osjećali neugodno dok ste čitali Vaša djela pred drugima?
– Naravno da postoji uvijek nešto što čuvamo za sebe svi mi. Tako je i sa mnom. Kada sam počinjala da javno nastupam pred drugima, imala sam pitanje u glavi da li zaista treba da čitam svoju poeziju ili ne.

Imate sina Aleksu i činjenicu da ste majka ističete prije svih ostalih titula i priznanja koja ste dobili. Šta ponajviše savjetujete svome sinu?
– Svom sinu savjetujem da gleda u sebe i svoje postupke, da ne osuđuje druge i da nikad ne postane osoba koja je puna gorčine zbog sopstvenih propusta. To i sebi svaki dan govorim.

Jeste li uočili kod njega talenat za pisanje?
– Jesam, još dok je bio sasvim mali. No, on je više neko ko rado čita, sjećam se da je kao sasvim mali dječak izdvajao bar sat-dva da čita i to vrlo ozbiljne knjige o istoriji civilizacije, o antropologiji.

e predstava
Redovno predstavlja školu u kojoj radi sa svojim đacima na mnogobrojnim predstavama. 

Da li je danas uspjeh pročitana pjesma bez obzira na komentar koji će izazvati ili je uspjeh jedino ako je lijep komentar ispod pjesme?
– Komentari su potrebni, ali i kad ih nema i to je sasvim dobro. Uspjeh pjesme se mjeri po njenom životu u narodu, po sjećanju na nju.

Kad vratite vrijeme unazad, je li bolje bilo biti dijete u Vaše doba ili sada?
– Uvijek je dobro biti dijete i to srećno dijete, zdravo dijete, ma o kojem se dobu radi. Zato zdravlje i sreću želim svakom djetetu na svijetu.

Kad humanost prestaje kao osjećaj u ljudima?
– Prestaje kada pomisle da su iznad drugih, da su bogovi i da mogu da se poigravaju sudbinama ostalih. Prestaje i kada stalno ističu da su humani. Srećom, poznajem dosta istinski humanih i hrabrih ljudi.

Jesu li današnja djeca bolji ljudi od odraslih ljudi?
– Ja u svoju učionicu ulazim kao u toplo more, tako volim da kažem. Sa djecom se sve može, definitivno su djeca bolji ljudi od odraslih.

U Poetskom krugu „Stihovnica“ radite impresivnu stvar – spajate pokidano. Mnoge međunarodne veze su još uvijek zaleđene zbog tužne historije kroz koju smo prošli, a vi ste uspjeli dovesti ljude iz različitih dijelova regiona. Koliko je to važno u vašoj misiji?
– Iz Poetskog kruga „Stihovnica“ šaljemo poruku da za sve ima mjesta i da nema boljih i gorih već da smo svi mi u svojoj različitosti povezani. Od Vardara pa do Triglava brojne su pjesničke loge, kako ja to volim da kažem, u koje bismo rado svratili mi iz Stihovnice, a volimo i da se nama dođe u pohode.

 

 

18835558_1365085190242162_4044545647489961032_n
Jajce 2017. Enea i 22 metra dugi vodopad.

Često govorite da vi u „Stihovnici“ funkcionišete kao prava porodica. Koliko ste različiti?
– Mi smo veoma različiti, no volimo se. Upravo svako sa svojim osobinama dopunjava ove druge i činimo cjelinu.

Nakon objave knjige, period poslije je donio i neke bitke koje niste očekivali. Na sreću, danas su te bitke prevaziđene i Vaši pratioci i prijatelji Vas gledaju ponovno u punom sjaju. Da li postoje neke zanimljive pouke koje ste izvukli iz perioda iza Vas, a koje biste mogli podijeliti sa svim ljudima koji nas budu čitali?
– Kada ste me pitali za tugu i definiciju tuge, tad sam i odgovorila na ovo pitanje, sretala sam sreću na mjestima gdje ona po definiciji nikada ne bi trebala da bude, a bila je. Od Boga, kao dar.  Ne znam da li sam jača poslije svega. Tu sam, okružena ljudima koji me vole, ali i onima koji me možda i ne vole. Na ove druge nastojim da ne obraćam pažnju i želim im svako dobro u životu. Postala sam djetinjastija, a tome je doprinio i moj zajednički život sa dječijim pjesnikom. Toliko smo se smijali dok smo prolazili zajedno kroz taj mračni tunel. I još nešto sam naučila – da čuvam ljude, to sam i prije radila, ali to sad radim intenzivnije. Sve šoljice, escajge i druge slične stvari koje sam čuvala za posebne prilike sam stavila u funkciju. Koristim stvari, a ne ljude, kako je to divno rekla Marija Montesori. (parafrazirala sam njene riječi)

ene prof
                                            JAJCE 2017/ Na mlinčićima rijeke Plive.                                                                   “Koristim stvari, a ne ljude, kako je to divno rekla Marija Montesori!”

 

U ime Stihovnici slične grupe ljudi, Poezije Godine, želim Vam da trajete još mnogo mnogo godina i da istrajete u Vašoj misiji, jer vi ste ljudi koji bude nadu da će naše bajke ipak doživjeti svoj sretni kraj. Hvala Vam na izdvojenom vremenu!
– Hvala Vama!


JEDNOSTAVNA PJESMA

(Enea Hotić)

Zvukom zvona iz kreveta toplog
zakoračim u novi dan,
a san mi na vjeđama
još uvijek umotan.

Davnom zvijezdom padalicom,
od želje čiste sazdanom,
volim Te.
Moje misli brzo Ti gnijezdo postanu i
dok letim, već Ti se na duši zrcalim.

Oštro staklo stvarnosti zariva se
u moje ruke – prijeti potamniće
tek rođene zore,
prijeti – ispisaće nove bore.
Ma, neka ne bude gore, kažem!

Pod okriljem neba jedno znam:
snaga si mi, sve je kako treba!
Ogrnuta Tobom odagnavam hladnoću
u mom kišom plačnom proljeću.
I jedino hoću da grliš me, da grlim Te!

© Pobjednička pjesma 2013. godine, Mili Dueli 2

 

eene


cropped-mili_dueli_logo_11.jpg
All rights reserved.
©2017
Mili DUELI (by Nermin Delić)
Online Balkan Poetry Contest
Town Jajce
71 202
Bosnia and Herzegovina

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.