Kako je Musa Ćazim Ćatić mogao završiti na Madagaskaru kao profesor?

Biografija jednog od najpoznatijih pjesnika u historiji bošnjačke književnosti.
Fotografija Nermina Delića.

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ

Rođen 1878. u Odžaku, današnjem bh gradu. Tu je, kao dijete, išao u osnovnu školu i u mekteb (posebne škole za muslimansku djecu u kojima se uče arapska slova). Još kao dječak uvijek je prije svog imena dodavao sebi nadimak Musa. Otac mu umire, te se majka preudaje u Tešanj i vodi ga za sobom. Tu stječe brijački zanat i pohađa medresu. Već tad počinje odlično poznavati turski, arapski i perzijski jezik.
Kada je napunio 20 godina, trebao je ići u vojsku, ali je pobjegao u Carigrad, no, tu se zadržao do 23. godine, jer nije imao posao, a nije mu baš često stizao novac od majke i očuha.
Čim se vratio, regrutovan je u vojsku koju je služio 3 godine u Tuzli i Budimpešti. U tom periodu objavljuje prve pjesme u časopisu “Bosanska vila”.
Kad je završio vojsku opet kratko odlazi u Carigrad, pa se vraća u Bosnu i upisuje Šerijatsku sudačku školu, ali ga u četvrtoj godini izbacuju iz nje, zbog pijančenja i kasnih noćnih izlazaka.

Odlazi u Zagreb i upisuje pravo. Tu, sljedeće 2 godine, nastavlja sa kafanskim životom, ne polaže nijedan ispit. Druži se sa Antunom Gustavom Matošem, koji ga (kao i Tina Ujevića o kojem sam pisao) uvodi u zagrebačke pjesničke krugove.

Vraća se u Tešanj, te svaki posao koji nađe, ne radi dugo, jer ga otpuštaju zbog neodgovornosti. Objavljuje u brojnim bosanskim časopisima, te mu vlasnik mostarskog časopisa “Biser” nudi mjesto u uredništvu istog. On to prihvata i sljedeće dvije godine radi tu. To su ujedno i najplodnije godine vezane za njegovo stvaralaštvo.
1914. godine, kada je napunio 36 godina, objavljuje svoju prvu zbirku poezije, ujedno i posljednju, jer se iste godine dešava tzv. Sarajevski atentant (na Franca Ferdinanda), nakon čega ga Mađari ponovo regrutiraju u vojsku.
Godinu dana kasnije, u vojsci dobija tuberkulozu, te ga vraćaju kući u Tešanj. Tu umire, u 37. godini života.

Na dženazu (sahranu) mu je došlo svega petoro ljudi. Pošto u Islamu vrijedi pravilo da je za dženazu potrebno minimalno sedam ljudi, negdje su pronašli još dvojicu, da bi mogli otklanjati istu.

Njegova sudbina je mogla biti i drugačija. Kada je imao 33 godine, dolazio je i pio u Hotelu “Evropa”, u Sarajevu. Tako je jedne prilike u hotel došla delegacija za prosvjetu i kulturu iz Madagaskara, te su poželjeli da obiđu Sarajevo. Direktor hotela, Mađar, nije mogao naći nikog ko bi se dobro sporazumio sa njima na orijentalnim jezicima koje su govorili, dok mu neko nije prstom pokazao na Musu sa fesom na glavi, koji je pio u ćošku. Pristao je i vodao ih je cijeli dan po Sarajevu. Toliko ih je zadivio znanjem, da su ga htjeli povesti sa njima tamo da bude profesor bošnjačke književnosti na univerzitetu.
– Ima li tamo kod vas šljiva? – upitao ih je.
– Nema, to ima u vašem podneblju – rekoše mu.
– Nema?! E, vala, ako nema šljive, nema ni šljive (rakije), a ako nema toga, nema ni pjesme ni veselja. Ako nema pjesme ni veselja, nema ni Ćazima na Madagaskaru.
I tako ih odbi. Naredna godina u njegovom životu je bila najteža za njega, a postoje predaje da je te godine htio počiniti samoubistvo.
___________
Poezija

Dvadeset godina poslije njegove smrti, Muslimansko kulturno društvo “Gajret” ga se sjeća, te pravi izbor njegove poezije koju objavljuju. Nakon toga, pada u potpunosti u zaborav, da bi za pedesetu godišnjicu njegove smrti, grad Tešanj objavio izbor njegove poezije. Uslijedila su još dva izbora, jedan objavljen u Hrvatskoj.

Njegova poezija zasluženo je vrednovana tek 90-tih godina, u vremenu buđenja bošnjačkog nacionalnog identiteta.

U osamnaest soneta o znamenitim ženama (od Kleopatre do Fatime Ezzehre) objedinjuje povijesno, religijsko i mitsko, te tako postaje prvi bošnjački pjesnik koji je objedinio orjentalnoislamsku i zapadnoevropsku kulturu.
Njegove pjesme su postale modeli moderne bošnjačke poezije.

Danas njegovo ime nosi nekoliko škola širom BiH, a njegov lik se nalazi na novčanici od 50 KM.
Također, nedavno je u Odžaku osnovano udruženje sa njegovim imenom, koje svake godine objavljuje konkurs kojim novčano (300 KM) nagrađuje najbolje pjesme bh autora, po mišljenju žirija.
Rado se odazivam svake godine.

Ipak, možda najponosnije što mogu reći jeste činjenica da je jedan od članova žirija svakog finala Milih Duela, jedan od najboljih živućih bh pjesnika, Mensur Ćatić, predak porodice Ćatića od kojih potječe i Musa.

Kao što vidite, mali život ovog velikog čovjeka nije bio nimalo lak, nimalo glamurozan, da bismo ga veličali zbog toga. Pored svega, ona prava, istinska poezija, uvijek nađe svoj put, te se tako ovaj velikan bh književnosti sa ponosom nalazi u samom vrhu.

Na njegovom grobu danas piše:

Ovdje leži pjesnik odličnoga dara,
Koji nije tražio časti ni šićara,
Već boemski živio i čuvstveno pjev'o,
Dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.

Musa Ćazim Ćatić – Izbor Poezije (Preuzimanje)

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.